Post MEDAČKI DŽEP-TRAGIČNI EPILOG
Ovaj naslov je "izvučen" iz Ratnog dnevnika Juraja Hrženjaka - Anjute, učesnika NOB-e i poznatog antifašiste.
Zapravo sam podnaslov "Medački džep-tragični epilog" kojim autor završava svoj dnevnik, na najbolji način govori što se dešavalo sa srbima na prostoru Like u toku NOB-a i krajem 20. veka, kada su nestali sa tih prostora. Teksom su obuhvaćena i zbivanja u Gospiću 1991. godine.
Tragican epilog
“Medacki dzep”
Ubijanjem Srba i nepocudnih Hrvata 1991. godine ociscen je Gospic od Srba, ali time nisu okoncani zlocini nad Srbima u okolnim selima. Sela: Divoselo, Citluk, Ornice i Pocitelj dozivjeli su svoj sudnji dan 1993. godine u akciji zvanoj Medacki dzep. Tad su pobijeni starci i unisteno je sve sto im je sluzilo u zivotu. U isto vrijeme, vecina procetnicke, velikosrpske vojske, takozvane Srpske krajine, koja je terorizirala i stanovnike srpske nacionalnosti, (preteæno starce) u Divoselu, Citluku i Ornicama od 1991. - 1993. i oruzjem napadala gradjane Gospica,pobjegla je nekaznjeno.
Ono sto u cetiri godine rata nisu uspjeli talijanski, njemacki okupatorii njihovi sluge, uspjeli su ljudske sotone 1993. godine.
Pod komandom ministra Suska, i stozernog generala, bivseg partizanskogkomesara brigade u VII. diviziji NOV, Janka Bobetka, razoreno je oko 300 domova i gospodarskih zgrada, zatrovani su bunari i ubijeno je najmanje 50 civila koji nisu bili sposobni ni za borbu, ni za bijeg. Ta partizanska srpska sela, nakon 500 godina zivota i suzivota,
ociscena su od Srba i od zivota.
Umjesto da hrvatski vojnici oslobode taj dio hrvatskog teritorija i spase nevine ljude i njihovu imovinu od cetnickih terorista, oni su ocistili teritorij od ljudi, stoke i kuca, a cetnike su, kao i u proslom ratu, pustili da pobjegnu, jer njih nema medju zarobljenima, niti medju ubijenima.
UNPROFOR-ove snage, koje su na tom podrucju vrsile nadzor primirja, nakon zavrsetka akcije “Medacki dzep” mogle su samo utvrditi izvrseni zlocin nad civilnim stanovnistvom, a nikako borbu ili poraz vojske “Srpske krajine”. Sela koja su sravnjena sa zemljom u akciji “Medacki dzep”, ionako su bila pred demografskim izumiranjem.
Divoselo, Citluk i Ornice imale su 1938. godine ukupno 2898 stanovnika; 1948. godine u tim selima je zivjelo 1119 ljudi, a 1991. godine svega 528 starijih osoba koje nisu mogle nikoga ugroziti. U II. svjetskom ratu, Divoselo je u razdoblju od 1941-1945. godine izgubilo 1300 stanovnika.
Od 350 boraca s puskom u ruci, poginulo ih je 150! Svakom, iole razumnom covjeku, bilo je jasno da iz tih sela po
Gospicu ne pucaju domaci ljudi. Bilo je ocigledno, da su se na taj prostor instalirali cetnici iz dijaspore, iz iste takve sredine, odakle su dosli i gospicki ustase: Kanade, Amerike, Australije, Njemacke, kao i oni iz Legije stranaca, profesionalni ubojice, “obavjestajci” svake vrste u sluzbi svih i svakoga.
Zasto Bobetkovi vojnici nisu imali upute da uniste cetnike, stvarne neprijatelje hrvatskog naroda, a ne da svoje 'vitestvo' prakticiraju nad starcima i staricama, nad stokom i domovina starih ljudi. Zasto su ti vojnici odsjekli glavu 70-godisnjoj Hrvatici Stefici, Zagorki, koja je s muzem pozornikom dosla prije 40 godina zivjeti u Citluk. Valjda zato sto su je svi Srbi u Citluku prihvatili kao svoju, jer je bila divno, posteno, marljivo ljudsko stvorenje? Ili zato, sto je svojim ubojicama rekla da je Hrvatica i da ju je zagorsko siromastvo dovelo cak u Citluk?
Tako su 1993. godine opet Divoselo, Citluk i Pocitelj, gdje su Hrvati uvijek bili prihvacani kao braca, pregazili ognjem i macem vojnici, koji su trebali biti njihovi oslobodioci.
Preostali dio Like ociscen je od Srba na drugi nacin, u kolovozu 1995. godine u akciji “Oluja”.
Sudbina Gospica u razdoblju 1991. - 1995.
I 1991. godine u Gospicu, Perusicu, Divoselu, Citluku, Ornicama, Pocitelju i Metku, na poseban se nacin narodu ponovila 1941. godina.
Razlika je u tome sto su se na tim prostorima 1991. godine suprotstaviledvije ekstremne nacionalisticke politike, profasisticka hrvatska i profasisticka srpska, ili veliko hrvatska i veliko srpska. Obje su se hranile mrznjom, sto nije svojstveno ni hrvatskom ni srpskom narodu, zato će oni postati zrtve.
Zajednicki zivot, kumstva i prijateljstva, zajednicki brakovi, zajednicka djeca, prevladali su vjerske i nacionalne podjele. Ljudi su vjerovali da su vjerska i nacionalna netrpeljivost stvar proslosti i zato su svoje snage usmjerili na izgradnju standarda, na svoje zdravlje, obrazovanje, zaposljavanje...
Nakon 50 godina suzivota u miru i prosperitetu u Gospicu i njegovoj okolici, ali i sirom Hrvatske, opet je otvoren pakao. Zasto se i da li se to moralo dogoditi? Jesu li ovi mirni i radini ljudi, Hrvati i Srbi Gospica, Divosela, Citluka i drugih okolnih sela, mogli preko noci promijeniti cud i postati ubojice, zlocinci? Pojedinci su mogli, ali narod ne!
Gospic je, nazalost, imao tu nesrecu da se u njega 1991. godine u slicnim okolnostima kao i 50 godina ranije, doselilo nekoliko ustaskih emigranata, agenata i spijuna svih vrsta, nekolicina profesionalnih ubojica, legionara i drugog medjunarodnog olosa iz Amerike, Kanade, Australije, Njemacke kamo su prethodno izbjegli, te jos nekoliko desetina pojedinaca organiziranih u HOS, zadojenih ustaskom ideologijom iz razlicitih krajeva Hrvatske. Pojedinci su ciljano poslani u Gospic, izravno iz Ministarstva obrane, kome je na celu bio ministar Gojko Susak, ustaski emigrant koji se takodjer vratio iz Kanade. Ustaska je emigracija u tom ministarstvu imala izravnu podrsku jednako kao i, do tog vremena pritajeni, proustaski elementi u zemlji. Medjunarodna stampa prozvala je Gojka Suska “zalosnom jekom hrvatske ustaske proslosti”.
Medju najekstremnijima bili su 1991. godine u Gospicu: Tihomir Oreskovic (dosao iz Amerike, agent UDB-e i CIA-e), Stipe Rukavina (dosao iz Australije), Ivica Stimac, ciji je otac bio ustasa i kao takav ubijen, Kreso Tomljenovic i drugi. Za komandanta 118. brigade postavljen je Mirko Norac iz Sinjske Krajine. O radu te gospicke grupe pisao je krajem 1991. godine vladin povjerenik za Liku, Ante Karis, Predsjedniku Republike - Franji Tudjmanu, izmedju ostalog:
“Pojavio se sverc i kradja zaplijenjenog oruzja, (posto su razorene vojarne) dolaze razne grupe iz svih podrucja Hrvatske, Australije, Amerike, Njemacke, Kanade. Dolazi i ceta HOS koja se smjestila na podrucju Klanca, nedaleko od Gospica. Masovno se pljackaju napu- stene hrvatske i srpske kuce. Svako jutro osvane po nekoliko kuca zapaljenih....Jednom rijecju, uvelike se provodi revansizam”.
U nastavku pisma Karic se zalaze da se iz Gospica povuku Oreskovic i Norac.
Takvi su, podrskom Ivice Oreskovica i Katica, iz ministarstva obrane u Gospicu organizirali civilnu i vojnu policiju, nasuprot postojecoj policiji koju su razjurili, zaobilazeci legalno uspostavljeno povjerenstv za Liku i Krizni stab za Gospic, koje je uspostavila hrvatska vlada. Pod vodstvom ministra Gojka Suska i visestrukog obavjestajca Perkovica i drugih znanih i neznanih “ustasofila”, u Gospicu djeluju vojna policija i obavjestajne sluzbe sastavljene od najgorih kriminalaca, ustaskih emigranata, legionara i potomaka ustasa regrutiranih u HOS-u ili u drugim ekstremistickim grupama.
08 Maj 2009, 14:36
Prijavite ovaj post
Profil Pošalji privatnu poruku Email
Baco
OnLine
Zavičajac
Pridružio se: 20 Apr 2009, 23:25
Postovi: 191
Izmeni post Odgovori sa citatom
Post Re: MEDAČKI DŽEP-TRAGIČNI EPILOG
Ta zlocinacka grupacija i mafija, sverceri oruzjem i pljackasi, djelovali su sinkronizirano. Posto su poubijali Srbe i nepocudne Hrvate, njihovu imovinu: stanove i kuce bi opljackali ili razorili. Anjutin bratic Nikola Miscevic, nije bjezao. Vjerovao je da ga nitko nema zasto mrziti. Znao je da nije nikad nikom nista nazao ucinio. Volio je jednako i Hrvate i Srbe, a i zenu je imao Hrvaticu. Ipak, i njega su i zenu mu, ubili zlocinci. Pobili su do kraja 1991. godine, 120 gospickih Srba i Hrvata.
Kad su zlocini, pocinjeni u Gospicu odjeknuli izvan granica Hrvatske, Oreskovic i Norac su smijenjeni, ali - na kratko vrijeme. Susak i Perkovic su minimalizirali zlocine, opravdavajuci ih ratnim okolnostima i uklanjajuci njihove tragove, vratili su zlocince opet na njihova mjesta, unaprijedivsi ih. Mirka Norca, na primjer, u cin generala.
Neki pojedinci iz Gospica, djelom su natjerani da sudjeluju u zlocinima, ubojstvima i pljacki, a dijelom su usutkani prijetnjama batina i likvidacija, kao sto je bio slucaj s obiteljima Hecimovic i Pocrnic, a kasnije i porodicom Levar. Milan Levar ubijen je, jer je bio svjedok zlocina.
U Gospicu su pobijeni Hrvati koji su branili Srbe, narocito iz mijesanih brakova. Ubijeni su Srbi koji nisu htjeli bjezati iz Gospica, vec su se kao lojalni hrvatski gradjani ukljucili u jedinice obrane Gospica i u druge sluzbe.
Zrtve su bili vecinom rodjeni stanovnici Gospica, ili su u njega doselili poslije 1945. godine iz Divosela, Citluka i okolnih hrvatskih i srpskih naselja.
Dobroslav Paraga jos je u sijecnju 1992. godine, u namjeri da ukloni objede koje su stizale iz samog vrha vlasti, da su ubojstva u Gospicu pocinili pripadnici HOS-a, istraznim organima urucio popis s imenima i prezimenima 63 osobe za koje je tvrdio da su ubijene ili nestale.
Zahtijevao je istragu, uvjeren kako za zlocine nisu krivi HOS-ovci. Njegove tvrdnje nikad nisu demantirane, ali ni istraga nije pokrenuta, sve dok Haski sud i Europska zajednica nisu izvrsili snazan pritisak na ondasnje hrvatske vlasti.
Paraginom spisku treba dodati i 7 clanova hrvatskih obitelji Hecimovic i Pocrnic, te ubojstvo Milana Levara.
Za sve koji se u spisku vode kao “nestali”, kasnije je utvrdjeno da su ubijeni.
Spisak Dobroslava Parage obuhvatio je imena 63 osobe. Medjutim, utvrdjeno je da je u Gospicu samo do kraja 1991. pobijeno 120 ljudi, bez ikakve istrage i suda. Tako je Gospic vec te 1991. godine bio etnicki ociscen od Srba. Spisak gospickihih ztava Dobroslava Parage objavio je “Feral Tribune”, 20. listopada 1997. godine.
Vlada Republike Hrvatske, policija, tajne sluzne, a posebno Ministarstvo obrane, na celu s Gojkom Suskom, dugo su prikrivali i zataskavali zlocin i optuzbe rodbine zrtava. Vlasti u Gospicu uklanjale su tragove zlocina: spaljivanjem, premjestanjem kostiju iz otkrivenih, na tajna mjesta i utjerivanjem straha svakome u Gospicu, tko bi o tome govorio i svjedocio. Tako je u Gospicu utvrdjena zavjera sutnje koja ce biti tako jaka da se u Gospicu nece moci suditi pociniteljima zlocina, kad jednom budu stvoreni uvjeti da im se sudi. Prijetnje se ne zaustavljaju samo na pojedincima koji bi mogli svjedociti o zlocinima, nego se prijeti roditeljima, supruznicima, a narocito se prijeti osvetom nad djecom.
Svatko pamti 7 clanova hrvatskih obitelji Hecimovic i Pocrnic, koji su izmrcvareni na Lipovoj Glavici, kod Perusica u listopadu 1991. godine, a da nitko nije ni pokusao istraziti: tko je naredio taj zlocin. Sedam godina je teroriziran i napokon je i ubijen Milan Levar, koji je pred Haskim istraziteljima svjedocio o zlocinima u Gospicu. Njegovu suprugu, sina i majku, gospicki zavjerenici i danas smatraju crnim ovcama.
Takvi primjeri bili su dovoljni da se stvori atmosfera kolektivnog straha i da se ljudi boje za sebe i za svoju djecu. Jos gore! Vlast je ostala u rukama istih ljudi i 10 godina kasnije. I sto je jos tragicnije: vlast u Gospicu drze isti oni ili njihovi potomci, koji su u razdoblju od1941. do 1945. poubijali 195 civila od kojih 180 Srba i 15 Hrvata.
Ljudima je nadati se da ce pravda bar formalno biti zadovoljena. To moze biti mala utjeha zivima. Kad bi zivi svjedoci mucenja i smrti nevinih ljudi, makar i u svojoj sutnji shvatili kakav zlocin taje i zauvijek ga osudili u sebi, ucinili bi tek prvi korak na putu prevladavanja mrznje prema drugom ili drukcijem covjeku, a to bi vec bila neka nada u bolje sutra!
Pod kraj 1997. godine, Medjunarodni sud za ratne zlocine zaorao je i zgaristima kostiju i tajnim grobiπtima pobijenih gradjana Gospica u 1991. godini. Proces ce poceti tek 2001. godine posto je pala vladavina Tudjmana i HDZ-a. Nakon otkrivenih i identificiranih zrtava, Haski sud je cijeli slucaj prepustio hrvatskom pravosudju.
08 Maj 2009, 14:37
Prijavite ovaj post
Profil Pošalji privatnu poruku Email
koma79
Udbinjanin
Korisnikov avatar
Pridružio se: 29 Okt 2008, 17:39
Postovi: 171
Odgovori sa citatom
Post Re: MEDAČKI DŽEP-TRAGIČNI EPILOG
bilo,neponovilo se nikad vise!!kad malo bolje promislim,pa covijece mi smo bili slijedeci u slucaju da probiju liniju,mada niko od nas nije tako razmisljao...samo imam jednu stvar da naglasim u vezi sa ovim tekstom,covijek je napisao da pokolj u medackom dzepu nije poraz srpske vojske vec masovno ubijanje srpskih civila sa cim se ja neslazem!!!to jeste bilo zalosno i tuzno,ali moramo se isto tako osvrnuti na cinjenicu da do tog nije ni trebalo doci,da su vojnici republike srpske krajine obratili malo vise paznje i da su malo bolje branili takvo podrucije,siguran sam da nebi doslo do onoga do cega je vec doslo,tako da to jeste nekim dijelom krivica vojske RSK i poraz,a ne neduznog naroda koji bi da je znao sta ce da se desi sigurno izbijegao na vrijeme!!!samo se sijetimo nasih momaka(vojnika) koji su izginuli cas
Ovaj naslov je "izvučen" iz Ratnog dnevnika Juraja Hrženjaka - Anjute, učesnika NOB-e i poznatog antifašiste.
Zapravo sam podnaslov "Medački džep-tragični epilog" kojim autor završava svoj dnevnik, na najbolji način govori što se dešavalo sa srbima na prostoru Like u toku NOB-a i krajem 20. veka, kada su nestali sa tih prostora. Teksom su obuhvaćena i zbivanja u Gospiću 1991. godine.
Tragican epilog
“Medacki dzep”
Ubijanjem Srba i nepocudnih Hrvata 1991. godine ociscen je Gospic od Srba, ali time nisu okoncani zlocini nad Srbima u okolnim selima. Sela: Divoselo, Citluk, Ornice i Pocitelj dozivjeli su svoj sudnji dan 1993. godine u akciji zvanoj Medacki dzep. Tad su pobijeni starci i unisteno je sve sto im je sluzilo u zivotu. U isto vrijeme, vecina procetnicke, velikosrpske vojske, takozvane Srpske krajine, koja je terorizirala i stanovnike srpske nacionalnosti, (preteæno starce) u Divoselu, Citluku i Ornicama od 1991. - 1993. i oruzjem napadala gradjane Gospica,pobjegla je nekaznjeno.
Ono sto u cetiri godine rata nisu uspjeli talijanski, njemacki okupatorii njihovi sluge, uspjeli su ljudske sotone 1993. godine.
Pod komandom ministra Suska, i stozernog generala, bivseg partizanskogkomesara brigade u VII. diviziji NOV, Janka Bobetka, razoreno je oko 300 domova i gospodarskih zgrada, zatrovani su bunari i ubijeno je najmanje 50 civila koji nisu bili sposobni ni za borbu, ni za bijeg. Ta partizanska srpska sela, nakon 500 godina zivota i suzivota,
ociscena su od Srba i od zivota.
Umjesto da hrvatski vojnici oslobode taj dio hrvatskog teritorija i spase nevine ljude i njihovu imovinu od cetnickih terorista, oni su ocistili teritorij od ljudi, stoke i kuca, a cetnike su, kao i u proslom ratu, pustili da pobjegnu, jer njih nema medju zarobljenima, niti medju ubijenima.
UNPROFOR-ove snage, koje su na tom podrucju vrsile nadzor primirja, nakon zavrsetka akcije “Medacki dzep” mogle su samo utvrditi izvrseni zlocin nad civilnim stanovnistvom, a nikako borbu ili poraz vojske “Srpske krajine”. Sela koja su sravnjena sa zemljom u akciji “Medacki dzep”, ionako su bila pred demografskim izumiranjem.
Divoselo, Citluk i Ornice imale su 1938. godine ukupno 2898 stanovnika; 1948. godine u tim selima je zivjelo 1119 ljudi, a 1991. godine svega 528 starijih osoba koje nisu mogle nikoga ugroziti. U II. svjetskom ratu, Divoselo je u razdoblju od 1941-1945. godine izgubilo 1300 stanovnika.
Od 350 boraca s puskom u ruci, poginulo ih je 150! Svakom, iole razumnom covjeku, bilo je jasno da iz tih sela po
Gospicu ne pucaju domaci ljudi. Bilo je ocigledno, da su se na taj prostor instalirali cetnici iz dijaspore, iz iste takve sredine, odakle su dosli i gospicki ustase: Kanade, Amerike, Australije, Njemacke, kao i oni iz Legije stranaca, profesionalni ubojice, “obavjestajci” svake vrste u sluzbi svih i svakoga.
Zasto Bobetkovi vojnici nisu imali upute da uniste cetnike, stvarne neprijatelje hrvatskog naroda, a ne da svoje 'vitestvo' prakticiraju nad starcima i staricama, nad stokom i domovina starih ljudi. Zasto su ti vojnici odsjekli glavu 70-godisnjoj Hrvatici Stefici, Zagorki, koja je s muzem pozornikom dosla prije 40 godina zivjeti u Citluk. Valjda zato sto su je svi Srbi u Citluku prihvatili kao svoju, jer je bila divno, posteno, marljivo ljudsko stvorenje? Ili zato, sto je svojim ubojicama rekla da je Hrvatica i da ju je zagorsko siromastvo dovelo cak u Citluk?
Tako su 1993. godine opet Divoselo, Citluk i Pocitelj, gdje su Hrvati uvijek bili prihvacani kao braca, pregazili ognjem i macem vojnici, koji su trebali biti njihovi oslobodioci.
Preostali dio Like ociscen je od Srba na drugi nacin, u kolovozu 1995. godine u akciji “Oluja”.
Sudbina Gospica u razdoblju 1991. - 1995.
I 1991. godine u Gospicu, Perusicu, Divoselu, Citluku, Ornicama, Pocitelju i Metku, na poseban se nacin narodu ponovila 1941. godina.
Razlika je u tome sto su se na tim prostorima 1991. godine suprotstaviledvije ekstremne nacionalisticke politike, profasisticka hrvatska i profasisticka srpska, ili veliko hrvatska i veliko srpska. Obje su se hranile mrznjom, sto nije svojstveno ni hrvatskom ni srpskom narodu, zato će oni postati zrtve.
Zajednicki zivot, kumstva i prijateljstva, zajednicki brakovi, zajednicka djeca, prevladali su vjerske i nacionalne podjele. Ljudi su vjerovali da su vjerska i nacionalna netrpeljivost stvar proslosti i zato su svoje snage usmjerili na izgradnju standarda, na svoje zdravlje, obrazovanje, zaposljavanje...
Nakon 50 godina suzivota u miru i prosperitetu u Gospicu i njegovoj okolici, ali i sirom Hrvatske, opet je otvoren pakao. Zasto se i da li se to moralo dogoditi? Jesu li ovi mirni i radini ljudi, Hrvati i Srbi Gospica, Divosela, Citluka i drugih okolnih sela, mogli preko noci promijeniti cud i postati ubojice, zlocinci? Pojedinci su mogli, ali narod ne!
Gospic je, nazalost, imao tu nesrecu da se u njega 1991. godine u slicnim okolnostima kao i 50 godina ranije, doselilo nekoliko ustaskih emigranata, agenata i spijuna svih vrsta, nekolicina profesionalnih ubojica, legionara i drugog medjunarodnog olosa iz Amerike, Kanade, Australije, Njemacke kamo su prethodno izbjegli, te jos nekoliko desetina pojedinaca organiziranih u HOS, zadojenih ustaskom ideologijom iz razlicitih krajeva Hrvatske. Pojedinci su ciljano poslani u Gospic, izravno iz Ministarstva obrane, kome je na celu bio ministar Gojko Susak, ustaski emigrant koji se takodjer vratio iz Kanade. Ustaska je emigracija u tom ministarstvu imala izravnu podrsku jednako kao i, do tog vremena pritajeni, proustaski elementi u zemlji. Medjunarodna stampa prozvala je Gojka Suska “zalosnom jekom hrvatske ustaske proslosti”.
Medju najekstremnijima bili su 1991. godine u Gospicu: Tihomir Oreskovic (dosao iz Amerike, agent UDB-e i CIA-e), Stipe Rukavina (dosao iz Australije), Ivica Stimac, ciji je otac bio ustasa i kao takav ubijen, Kreso Tomljenovic i drugi. Za komandanta 118. brigade postavljen je Mirko Norac iz Sinjske Krajine. O radu te gospicke grupe pisao je krajem 1991. godine vladin povjerenik za Liku, Ante Karis, Predsjedniku Republike - Franji Tudjmanu, izmedju ostalog:
“Pojavio se sverc i kradja zaplijenjenog oruzja, (posto su razorene vojarne) dolaze razne grupe iz svih podrucja Hrvatske, Australije, Amerike, Njemacke, Kanade. Dolazi i ceta HOS koja se smjestila na podrucju Klanca, nedaleko od Gospica. Masovno se pljackaju napu- stene hrvatske i srpske kuce. Svako jutro osvane po nekoliko kuca zapaljenih....Jednom rijecju, uvelike se provodi revansizam”.
U nastavku pisma Karic se zalaze da se iz Gospica povuku Oreskovic i Norac.
Takvi su, podrskom Ivice Oreskovica i Katica, iz ministarstva obrane u Gospicu organizirali civilnu i vojnu policiju, nasuprot postojecoj policiji koju su razjurili, zaobilazeci legalno uspostavljeno povjerenstv za Liku i Krizni stab za Gospic, koje je uspostavila hrvatska vlada. Pod vodstvom ministra Gojka Suska i visestrukog obavjestajca Perkovica i drugih znanih i neznanih “ustasofila”, u Gospicu djeluju vojna policija i obavjestajne sluzbe sastavljene od najgorih kriminalaca, ustaskih emigranata, legionara i potomaka ustasa regrutiranih u HOS-u ili u drugim ekstremistickim grupama.
08 Maj 2009, 14:36
Prijavite ovaj post
Profil Pošalji privatnu poruku Email
Baco
OnLine
Zavičajac
Pridružio se: 20 Apr 2009, 23:25
Postovi: 191
Izmeni post Odgovori sa citatom
Post Re: MEDAČKI DŽEP-TRAGIČNI EPILOG
Ta zlocinacka grupacija i mafija, sverceri oruzjem i pljackasi, djelovali su sinkronizirano. Posto su poubijali Srbe i nepocudne Hrvate, njihovu imovinu: stanove i kuce bi opljackali ili razorili. Anjutin bratic Nikola Miscevic, nije bjezao. Vjerovao je da ga nitko nema zasto mrziti. Znao je da nije nikad nikom nista nazao ucinio. Volio je jednako i Hrvate i Srbe, a i zenu je imao Hrvaticu. Ipak, i njega su i zenu mu, ubili zlocinci. Pobili su do kraja 1991. godine, 120 gospickih Srba i Hrvata.
Kad su zlocini, pocinjeni u Gospicu odjeknuli izvan granica Hrvatske, Oreskovic i Norac su smijenjeni, ali - na kratko vrijeme. Susak i Perkovic su minimalizirali zlocine, opravdavajuci ih ratnim okolnostima i uklanjajuci njihove tragove, vratili su zlocince opet na njihova mjesta, unaprijedivsi ih. Mirka Norca, na primjer, u cin generala.
Neki pojedinci iz Gospica, djelom su natjerani da sudjeluju u zlocinima, ubojstvima i pljacki, a dijelom su usutkani prijetnjama batina i likvidacija, kao sto je bio slucaj s obiteljima Hecimovic i Pocrnic, a kasnije i porodicom Levar. Milan Levar ubijen je, jer je bio svjedok zlocina.
U Gospicu su pobijeni Hrvati koji su branili Srbe, narocito iz mijesanih brakova. Ubijeni su Srbi koji nisu htjeli bjezati iz Gospica, vec su se kao lojalni hrvatski gradjani ukljucili u jedinice obrane Gospica i u druge sluzbe.
Zrtve su bili vecinom rodjeni stanovnici Gospica, ili su u njega doselili poslije 1945. godine iz Divosela, Citluka i okolnih hrvatskih i srpskih naselja.
Dobroslav Paraga jos je u sijecnju 1992. godine, u namjeri da ukloni objede koje su stizale iz samog vrha vlasti, da su ubojstva u Gospicu pocinili pripadnici HOS-a, istraznim organima urucio popis s imenima i prezimenima 63 osobe za koje je tvrdio da su ubijene ili nestale.
Zahtijevao je istragu, uvjeren kako za zlocine nisu krivi HOS-ovci. Njegove tvrdnje nikad nisu demantirane, ali ni istraga nije pokrenuta, sve dok Haski sud i Europska zajednica nisu izvrsili snazan pritisak na ondasnje hrvatske vlasti.
Paraginom spisku treba dodati i 7 clanova hrvatskih obitelji Hecimovic i Pocrnic, te ubojstvo Milana Levara.
Za sve koji se u spisku vode kao “nestali”, kasnije je utvrdjeno da su ubijeni.
Spisak Dobroslava Parage obuhvatio je imena 63 osobe. Medjutim, utvrdjeno je da je u Gospicu samo do kraja 1991. pobijeno 120 ljudi, bez ikakve istrage i suda. Tako je Gospic vec te 1991. godine bio etnicki ociscen od Srba. Spisak gospickihih ztava Dobroslava Parage objavio je “Feral Tribune”, 20. listopada 1997. godine.
Vlada Republike Hrvatske, policija, tajne sluzne, a posebno Ministarstvo obrane, na celu s Gojkom Suskom, dugo su prikrivali i zataskavali zlocin i optuzbe rodbine zrtava. Vlasti u Gospicu uklanjale su tragove zlocina: spaljivanjem, premjestanjem kostiju iz otkrivenih, na tajna mjesta i utjerivanjem straha svakome u Gospicu, tko bi o tome govorio i svjedocio. Tako je u Gospicu utvrdjena zavjera sutnje koja ce biti tako jaka da se u Gospicu nece moci suditi pociniteljima zlocina, kad jednom budu stvoreni uvjeti da im se sudi. Prijetnje se ne zaustavljaju samo na pojedincima koji bi mogli svjedociti o zlocinima, nego se prijeti roditeljima, supruznicima, a narocito se prijeti osvetom nad djecom.
Svatko pamti 7 clanova hrvatskih obitelji Hecimovic i Pocrnic, koji su izmrcvareni na Lipovoj Glavici, kod Perusica u listopadu 1991. godine, a da nitko nije ni pokusao istraziti: tko je naredio taj zlocin. Sedam godina je teroriziran i napokon je i ubijen Milan Levar, koji je pred Haskim istraziteljima svjedocio o zlocinima u Gospicu. Njegovu suprugu, sina i majku, gospicki zavjerenici i danas smatraju crnim ovcama.
Takvi primjeri bili su dovoljni da se stvori atmosfera kolektivnog straha i da se ljudi boje za sebe i za svoju djecu. Jos gore! Vlast je ostala u rukama istih ljudi i 10 godina kasnije. I sto je jos tragicnije: vlast u Gospicu drze isti oni ili njihovi potomci, koji su u razdoblju od1941. do 1945. poubijali 195 civila od kojih 180 Srba i 15 Hrvata.
Ljudima je nadati se da ce pravda bar formalno biti zadovoljena. To moze biti mala utjeha zivima. Kad bi zivi svjedoci mucenja i smrti nevinih ljudi, makar i u svojoj sutnji shvatili kakav zlocin taje i zauvijek ga osudili u sebi, ucinili bi tek prvi korak na putu prevladavanja mrznje prema drugom ili drukcijem covjeku, a to bi vec bila neka nada u bolje sutra!
Pod kraj 1997. godine, Medjunarodni sud za ratne zlocine zaorao je i zgaristima kostiju i tajnim grobiπtima pobijenih gradjana Gospica u 1991. godini. Proces ce poceti tek 2001. godine posto je pala vladavina Tudjmana i HDZ-a. Nakon otkrivenih i identificiranih zrtava, Haski sud je cijeli slucaj prepustio hrvatskom pravosudju.
08 Maj 2009, 14:37
Prijavite ovaj post
Profil Pošalji privatnu poruku Email
koma79
Udbinjanin
Korisnikov avatar
Pridružio se: 29 Okt 2008, 17:39
Postovi: 171
Odgovori sa citatom
Post Re: MEDAČKI DŽEP-TRAGIČNI EPILOG
bilo,neponovilo se nikad vise!!kad malo bolje promislim,pa covijece mi smo bili slijedeci u slucaju da probiju liniju,mada niko od nas nije tako razmisljao...samo imam jednu stvar da naglasim u vezi sa ovim tekstom,covijek je napisao da pokolj u medackom dzepu nije poraz srpske vojske vec masovno ubijanje srpskih civila sa cim se ja neslazem!!!to jeste bilo zalosno i tuzno,ali moramo se isto tako osvrnuti na cinjenicu da do tog nije ni trebalo doci,da su vojnici republike srpske krajine obratili malo vise paznje i da su malo bolje branili takvo podrucije,siguran sam da nebi doslo do onoga do cega je vec doslo,tako da to jeste nekim dijelom krivica vojske RSK i poraz,a ne neduznog naroda koji bi da je znao sta ce da se desi sigurno izbijegao na vrijeme!!!samo se sijetimo nasih momaka(vojnika) koji su izginuli cas