PONIŠTENI Niš je grad u kome se najveći broj privatizacija pokazao neuspešnim, a egzistencija na ovom južno- tužnom koloseku alarmantna i zastrašujuća.
Prema podacima Agencije za privatizaciju u ovom gradu 88 odsto preduzeća je promenilo vlasničku strukturu od čega je ostvaren prihod od 468 miliona evra. Zbog nepoštovanja obaveza ugovor je raskinut sa 11 novih vlasnika, a prodaju očekuju radnici iz još 14 preostalih firmi. Iako Niš dobija čvrsta uverenja od nadležnih republičkih organa da je sedište jugoistoične Srbije i da postoji zainteresovanost za njegov stabilan i brži razvoj, kako je nedavno slikovito objasnio predsednik Samostalnog sindikata ovog grada, građanima, a posebno radnicima koji plate ne primaju više od godinu dana, čini se da je „Niš zaboravljeni grad na Koridoru 10“.
Procenat nezaposlenih rapidno se povećava, tako da čini ubedljivu većinu. Plate, pak, onima koji su imali sreće da se “udome” u privatnoj strukturi kapitala kreću se od 10 do 16 hiljada dinara. Štrajkovi radnika privatizovanih preduzeća tinjaju. Posle Građevinara koji je proveo u štrajku tri meseca, fabrika tekstila Niteks na periferiji grada ne može se pohvaliti da je iz radikalnog ( ili onog “tihog”) uopšte izlazila. Odlazimo do Niteksa. Slika koju ćemo tamo zateći, govori dublje od pukog primera posledica tranzicione crne lakrdije. Ispred kapije nekadašnjeg giganta iz vremena renesanse srpskog poslovanja, firme koja je u dvorištu imala bazen sa labudovima i obdanište za decu zaposlenih, na temperaturi od 40 stepeni zbijeni jedni uz druge, nakostrešeni – radnici. Bat koraka, nasta komešanje, zavijoriše crne marame, poleteše ljudi ka nama – živi zid.
“Dolazi vamo. Koj te poslo?! Kakve bre novine!”, nadvikuju se štrajkači, unose u lice postarije žene, ispoštene, namučene. Treba napisati “Odbranu Nicoviću”, pomislih. Ili to samo progovara politika gladnih stomaka?
Prema podacima Agencije za privatizaciju u ovom gradu 88 odsto preduzeća je promenilo vlasničku strukturu od čega je ostvaren prihod od 468 miliona evra. Zbog nepoštovanja obaveza ugovor je raskinut sa 11 novih vlasnika, a prodaju očekuju radnici iz još 14 preostalih firmi. Iako Niš dobija čvrsta uverenja od nadležnih republičkih organa da je sedište jugoistoične Srbije i da postoji zainteresovanost za njegov stabilan i brži razvoj, kako je nedavno slikovito objasnio predsednik Samostalnog sindikata ovog grada, građanima, a posebno radnicima koji plate ne primaju više od godinu dana, čini se da je „Niš zaboravljeni grad na Koridoru 10“.
Procenat nezaposlenih rapidno se povećava, tako da čini ubedljivu većinu. Plate, pak, onima koji su imali sreće da se “udome” u privatnoj strukturi kapitala kreću se od 10 do 16 hiljada dinara. Štrajkovi radnika privatizovanih preduzeća tinjaju. Posle Građevinara koji je proveo u štrajku tri meseca, fabrika tekstila Niteks na periferiji grada ne može se pohvaliti da je iz radikalnog ( ili onog “tihog”) uopšte izlazila. Odlazimo do Niteksa. Slika koju ćemo tamo zateći, govori dublje od pukog primera posledica tranzicione crne lakrdije. Ispred kapije nekadašnjeg giganta iz vremena renesanse srpskog poslovanja, firme koja je u dvorištu imala bazen sa labudovima i obdanište za decu zaposlenih, na temperaturi od 40 stepeni zbijeni jedni uz druge, nakostrešeni – radnici. Bat koraka, nasta komešanje, zavijoriše crne marame, poleteše ljudi ka nama – živi zid.
“Dolazi vamo. Koj te poslo?! Kakve bre novine!”, nadvikuju se štrajkači, unose u lice postarije žene, ispoštene, namučene. Treba napisati “Odbranu Nicoviću”, pomislih. Ili to samo progovara politika gladnih stomaka?